Otok Pag najrazvedeniji otok na Jadranu, ovdje se zbog blizine najljepše Hrvatske planine Velebita dodiruju blaga Mediteranska i hladna kontinentalna klima snježnih vrhova planine.

Zbog dodira tople i hladne zračne mase na Velebitu se naročito zimi rađa čuvena Paška Bura. Hladan, snažan i suh vjetar koji se obrušava niz južne padine planine i spušta na mirnu morsku pučinu od koje u tren oka stvara uzavrelu divnu kulisu sitnih morskih kapljica. Bura ih poput ciklona isuši i pretvori u prašinu morske soli koju rasipa po cijelom otoku Pagu pretvarajući ga u bijeli slani otok. Ako za koji dan ne padne obilna kiša koja će isprati sol, slana prašina će kada se navlaži djelovati na škrtu vegetaciju kao da je polivena kipućom vodom. U takovim uvjetima na kamenitim brežuljcima otoka Paga sličnima mjesecu održavaju se samo izuzetno otporne i najčešće aromatične biljne vrste među kojima je najpoznatija i najdragocjenija Paška kadulja. Brojne kolonije ove mirisne biljke s ljubičastim cvjetićima i opojna mirisa u svibnju mjesecu poput ikebana ukrašavaju čisti bijeli kameni paški krš.

Još je 1774. godine putopisac Alberto Fortis u svom Putu po Dalmaciji napisao da su najznačajniji Paški proizvodi : morska sol, kaduljin med, vuna i paški sir. Sve do početka 20 stoljeća Kolanjski su stočari imali svoje kamene nastambe građene u suhozidu u kojima se za vrijeme dok je trajala mužnja ovaca pravio sir a u njima se i stanovalo. Te su se kamene kućice natkrivene fašom i trskom s obližnjeg kolanjskog polja nazivale stani. Stani su bili izvan naselja na obroncima škrtih paških pašnjaka.

Glavnina paških pašnjaka nalazi se na brdovitim dijelovima otoka i prepoznatljivi su po tome što su ograđeni kamenim ogradama ili suhozidima. Suhozidi su poput čuvene paške čipke premrežili paška brda dijeleći ih na stranice, klance i putine kojima komuniciraju ljudi, prijevozna sredstva i ovce. U to vrijeme nije bilo privatnog vlasništva nad pašnjacima. Bili su bez ograda i po njima su slobodno pasle ovce.

Brigu oko ovaca i mužnje vodili su muškarci a oni su isto tako u stanima pravili sir. Početkom 20 stoljeća pašnjaci su postali privatno vlasništvo a vlasnici su svoje pašnjake ogradili kamenim suhozidima, tada se napuštaju stani kao pastirske kućice, pastiri se vraćaju u Kolan a brigu oko izrade sira u domaćinstvu preuzimaju žene. Paški sir polako ali sigurno dobiva na značaju ne samo kao hrana za domaće stanovništvo nego kao roba na tržištu i sve značajniji izvor prihoda.

To je vrijeme kada se počinju osnivati poljoprivredne zadruge u Kolanu, Novalji, Pagu i Povljani, koje otkupljuju sir iz domaćinstva i plasiraju na tržištu. Pa ipak proizvodnja mlijeka, izrada sira i njegovo zrenje i skladištenje u neodgovarajućim uvjetima i bez stručnih kadrova nije moglo odgovarati sve strožim zakonskim kriterijima kojima podliježu živežne namirnice u prometu.